Razgovaramo sa...

Mustafom Nadarevićem

Pise za Basic Magazin: M.K

Veličina koja ne bledi

Glumac izuzetnog talenta, ostvaruje brojne televiziske, filmske i pozorišne uloge koje publika pamti i prati, a kolege ga veoma poštuju. Kada nije na sceni, van kadra, u svakodnemvnom životu on je jednostavan, skroman, tih čovek.

B.M.: Gospodine Nadareviću jednom prilikom ste izjavili da ste studije glume otegli. Rekli ste „Za mene su govorili da sam veliki talenat ali i velika lenština!“

 

M.N.: Istina je to. Nekako su me prereano počeli hvaliti a ja sam tad još uvijek bio mentalno nerazvijen i infantilan i nisam znao primiti hvalu sa razumom nego apsolutno nerazumno sam se počeo vladati. Mislio sam talentiran sam i mogu to raditi kako hoću, a onda ispadne da nisam spreman dolazio na snimanje i ljudi su rekli nosi mi ga s očiju, više da ga ne vidim!

 

B.M.: Kada ste se tome posvetili onda je to bilo blagotvorno i za onoga ko je radio sa vama i za vas.

 

M.N.: Ja sam kasno počeo kako je moja baba govorila, došlo mi je odozdo u glavu tek u nekoj trideset šestoj godini kad sam dobio kćerkicu. Kad počne da te bije loš glas moraš jako puno radit, više nego normalni ljudi da bi se riješio tog zlog glasa i takog jednog razmišljanja o tebi kao neozbiljnom glumcu. Jesam izgubio jedan broj godina ali u to vreme ja sam bio zaljubljen u moju ženu i meni je bilo više stalo da budem uz nju nego da odem negdje na snimanje. To takva neka neozbiljna i djetinjasta narav kao što sam ja bio i jesam još uvijek samo nekako uključujem se na nekakve razumne gumbe ili botune kako kažu Dalmatinci pa ih pritišćem ali još uvijek sam onako malo razuzdan kao jedno veliko dijete.

 

B.M.: Glumci su velika deca!

 

M.N.: To je istina! Jesu, šašvi su. Nekako razumiješ dok si malo mlađi pa se možeš zaluđivati i igrat se nekih drugih osoba, ali kad si već star konj ko što kaže opet moja baba pokojna i da se tad hoćeš šaliti i igrati, a još ti je to posao ... jeste velika smo djeca!

Našoj public pozna kao Izet Fazlinović!

B.M.: Pominjete tu baku koja vrlo značajna za vaš život i koja vas je mnogo volela!

 

M.N.: Ja sam imao dvije. Jednu bakicu moju iz Rijeke koja me je natjerala da glumim i ona me je uhvatila za ruku i iz Riječke gimnazije odvela na prijemni ispit i drhtala je dok sam polagao. To je od moje mame strina i stric, a ja sam ih zvao baka i dida i to su moje dvije velike ljubavi kojima mogu biti zahvalan da sam živio neki svoj život, da sam imao svoje razmišljane. Odgajali su me kao i svi roditelji ili staratelji da su me učili kako živjeti. Znate djetetu govorite stalno pec pec ali dok se ono ne opeče ono ne zna da je to pec pec! Bez obzira što me bakica pokušavala nekako kontrolirati i tog mladog pastuha nekako dovesti pod neke uzde i smirit ga, to je bila mladost ludost i trebalo mi je dugo vremena da se saberem.

 

B.M.: Kada ste se sabrali vas prvi pozorišni angažman bio je u Zagrebačkom kazalištu mladih pa je krenula pozorišna, filmska i televizijska karijera.

 

M.N.: Izgubio sam godinu na Akademiji, nas sedam studenata tačnije jer nismo davali teoretske ispite i to je manje više dosta bilo neozbiljno s naše strane i profesori su nam gledali kroz prste tako da sad moram priznat da sam imao velike ljude za profesore. Meni je na dramaturgiji bio profesor Ranko Marinković, pa je bio profesor Bratoljub Klaić za srpsko - hrvatski jezik tadašnji, pa cela jedna plejada fantastičnih intelektualaca koji su nama glumcima dosta gledali kroz prste i nisu nas tjerali da čitamo. Tek kasnije sam počeo neke literature čitati. Danas kad sam star razumjem šta je Grčka tragedija, a u ono vrijeme nije mi bilo jasno šta je ta Grčka tragedija. Puštali su nas i onda smo mi isto bili bezobrazni pa nismo dolazili na te ispite i profesor Kosta Spaić koji je bio dekan je srušio nas sedmoricu i ja sam te godine išao u angažman u ZKM kao ono da ne izgubiš godinu. Nas je angažirao tadašnji direktor Vočina. Posle sam završio Akademiju i išao u angažman u Hrvatsko narodno kazalište gdje sam ostao cijeli život, ali sam  surađivao sa svim teatrima. U Kerempuhu sam glumio i režirao, kao student sam radio i u kazalištu za djecu.

 

B.M.: Ostvarili ste čitav niz različitih uloga tokom svoje pozorišne karijere. Filmska je nešto što je došlo naknadno, ali koja vam je donela veću popularnost u narodu.

 

M.N.: Sasvim sigurno da baš zato što Hrvatsko narodno kazalište moglo je gostovat u Beogradu, Sarajevu, kasnije u Skoplju kad se tamo otvorio novi teatar. U Ljubljani nismo mogli gostovati i zbog veličine scene i scenografije. Kad bi gostovali to bi bila jedna predstava. U Beogradu odigrat jednog „Dunda Maroja“ ili „Sirana“ ili „ Figaro se ženi Figaro se rastane“, te predstave vidi tako mali broj ljudi i normalno da nije nikaka velika popularnost. Popularnost je ovo na televiziji pa kad i filmove vrte, više te ljudi vidi na televiziji nego u kino dvoranama, tako da je logično da te ljudi više znaju sa filma nego iz teatra.

 

B.M.: Važno  je za pozorišnog glumca da svoje umeće pokazuje publici van svoga grada jer ispituje na taj način sebe, svoja dostignuća i umeća!

 

M.N.: Sigurno da i često puta se ti ljudi iznenade. Možda jedan dio uspjeha „Lud, zbunjen, normalan“ mogu pripisati tome što su me ljudi gledali stalno kao nekog crnog vraga u filmovima ili nekog komesara koji ubija ljude ili nekog luđaka, bio je niz takvih uloga, pa onda kad se pojaviš sa svojim nekim nazovi komedijantskim  mogućnostima i znanjem onda se iznenade. Dosta ljudi koje ja znam, filmadžija koji nisu išli u teatar su rekli „ ma nije Mujo istina da si ono ti. Ono nisi ti! Televizija donosi ipak veliku popularnost koja je lijepa i može godit ali je dosta naporna jer moraš bit sa svima pažljiv i pristojan i fotografirat se i davati autograme.

 

B.M.: Spomenuli ste seriju „Lud zbinjen normalan“ i tu igrate Izeta Fazlinovića predstavnika jedne generacije koja je iz one Jugoslavije i koji je potpuno Jugosloven. Kako se vi lično osećate?

 

M.N.: Sretan sam da sam sudjelovao u tom projektu. Tadašnji direktor Federalne televizije Duraković ponudio mi je da od tri epizode pročitam tri scenarija i pitao me jel bi radio to. Ja sam vidio neku kvalitetu u tom tekstu i mogućnost da se napravi dobra serija i počeli smo raditi i stvarno je jedna dobra ekipa ljudi. To je neki posao koji radiš bez obzira što ljudi misle da velika uloga treba obilježiti glumca. Meni je svejedno šta će me obilježiti kad odem, ali sad dok sam živ ja ću tu ulogu stavit dosta visoko među svoje glumačko ostvarenje jednako kao u nekoj tragediji jer sam je dosta radio. Možete misliti koliko ako smo snimili dvijesto pedeset i četiri epizode, kolko sam ja toga morao naučit i izgovorit. To je jedno cijelo ludilo! Mi smo to radili 9 godina i moj bijeg iz serije je baš zato da još malo probam u teatru biti, nešta drugo glumit osim toga. Izet je uloga koja je meni draga. Kad bi se izabralo od svih tih epizoda dalo bi se sastaviti jedan lijepi dobar film. Ne možeš reć da je sve dobro niti može sve biti dobro, ali ja sam sretan da sam sudionik u toj seriji.

 

B.M.: Istrajali ste svi do kraja bez obzira na pretnje, na probleme kojih je bilo!

 

M.N.: Jesmo! Na žalost neke divne kolege su nam otišle Žan Marolt, Vanja Drah, pa se neki nisu slagali sa producentima pa su na moju žalost otišli, pa su došli neki drugi pa su isto bili nezadovoljni pa se opet dogodile neke tragedije, tako da uspeli smo izgurati i previše godina zajedno za jedan takav posao i izdržali smo bez nekih velikih trzavica i ružnih riječi. Ja sa svojim kolegicama i kolegama nisam nikad povisio ton osim u glumi i stekao sam tamo puno prijatelja, drugara i puno divnih ljudi upoznao. Eto sretan sam da sam to radio!

 

B.M.: Prati vas glas da ste uputan za saradnju!

 

M.N.: Prije svega se sećam veoma dobro mojih početaka, sećam se i sebe kasnije i znam sebe od sada i vazda imam neku tremu, nervozu oće li uspjeti, kako će to biti i s druge strane znam da partnerici ili partneru koji je preko puta mene isto nije lako kao meni i pokušavam biti i previše pažljiv i dobar da bi kolegici ili kolegi nekako pokazao da to opušteno radimo. Ja sam od onih ljudi koji razmišljaju tako da ako postoji neki moj uspjeh, ako postoji scena u kojoj ja zabijam gol, neko meni tu loptu mora dodati a to mi mora dodati partnerica ili partner. Pokušavam da tog suigrača što više opustim i da ako dodam loptu da dodam još bolju, jer mislim da sve što je kvalitetno ne može biti samo iz tebe nego zavisi  i od tvoje okoline, od toga kako je pisac napisao i kako je režiser izrežirao i kako ti je partner glumio. Mislim da treba biti blag prema ljudima oko sebe, da se više može izvući kvaliteta na taj način.

 

B.M.: Pomenuli smo da ste odigrali veliki broj uloga i dramskih i komičnih. Da li sebe vidite u nekom fahu ili volite sve da isprobate?

 

M.N.: Ja nema tu nekakve granice ali mi se sad javlja u zrelim godinama da više preferiram komediju, jer mi se čini da komedijom nekako više liječimo ljude i da je smijeh jedan dio našega zdravlja, mentalnog zdravlja. Znamo, bar tako ja čitam, da sve te bolesti opake i onakve i ovakve dolaze iz glave. Mladi smo toliko koliko smo mladi u glavi. Tako mi se čini ako uspijemo se igrat sa publikom, nasmijavati je onako od srca, da smo na neki način doktori duše i mislim da i na taj način, sa tim smijehom publike i mi dobivamo, vraća nam se sasvim sigurno neka energija i moram priznati da zadnjih godina preferiram komediju.

 

B.M.: Pamti se vaša filmska uloga Leona Glembja u režiji Antona Vrdoljaka. To je ozbiljna, dramska, teška uloga i kažu da je neprevaziđena!

 

M.N.: Krležu je teško igrati, teško ga je donjeti i u teatru a kamoli filmovati. Vrdoljak je s tim napravio stvarno jednog možda najbolje filmovanog Krležu, ne zato što sam ja igrao, ali čini mi se da je cijela ekipa glumačka bila izvanredna, da je to Tonči radio u nekim najzrelijim, kad kažem najluđim godinama mislim to u pozitivnom smislu, režijskim ludim godinama i ja sam sretan da sam u tom projektu sudjelovo. Naravno da opet se nije radilo o talentu nego fantastičnom spremanju. Ja sam toliko dobro znao tekst, jer je najvažnije da se tekst dobro savlada da uopće ne mislim šta ću govorit nego da samo slušam partnera, pa onda sam odgovor sljedi posle pitanja. Ja sam imao, moram priznati, nešto sto je vrlo važno u životu imati, a to je sreća. Imao sam sreće da sam igrao u nekim projektima koji su bili uspješni koji su, neću sad nabrajati da nekoga ne bih zaboravio, ali ja nisam radio veliki broj filmova, ali eto radio sam sa ljudima koji su bili uspješni i koji su bili kvalitetni i sa partnerima. Kad sam većinu uloga spremao vrlo vrijedno i vrlo harno i onda su se one na neki način isplatile kroz kritike.

B.M.: Isplatile su se i kroz nagrade. Vrlo je dugačak spisak koje sve imate  uključujući i Sterijinu nagradu!

 

M.N.: Na žalost živimo u vremenu kad se dobivaju nagrade za životno djelo. Gledaju na tim festivalima ovako „Joj da nam ne umre da mu brzo damo nagradu“! Moram priznat da te nagrade za životno djelo više volim nego one prije zato jer one mi znače da sam živ! Normalno da se dogodilo da si u dobrim predstavama, dobrim filmovima pa se onda to na nekin način i pokaže kroz nagrađivanja. Puno mi je draže da me hvale nego da me kude.

 

B.M.: Da li ste rado učestvovali na letnjim festivalima? To može da znači opuštenije igranje ali svedoci smo da se u Budvi prekidaju predstave zbog buke.

 

M.N.: Kad sam ja bio u Dubrovniku toga nije bilo. Prvi put sam došao u Dubrovnik 1965. i znam po birtijama kad se ulazilo sa Pila sa lijeve strane bio je Manon, dolje niže na sredini Straduna sa desne strane bila je Sponza i dole Gradska kafana, bio je mlječni restoran za samoposluživanje i dvije betule u desnoj strani Staroga grada. Sad to sve vrvi od ugostitelja, od kafića, od svirke i umjetnost kazališna je istjerana iz grada. Ona može eventulano, ako bi malo smirili te zvučnike, onda se može igrati gore na Lovrijencu, gdje su se i igrale velike predstave, a ovo po samom gradu to ne znam kako može funkionirati jer sad sam baš gledao neki izvještaj Brešana koji je radio „Kafetariju“ dole i glumci imaju bubice jer se ne može nadglasati buka i svirka i Stradun. To vam je tako. Biznis i probitak novčani tjera ovu jadnu kulturu koja nije bogata na margine grada. Za Dubrovnik više ne treba uopće ni razgovarat da se može u gradu davati bilo šta. Gledao sam krasnu predstavu  „Nekrošiju“  van Dubrovnika u jednom kamenolomu. Tamo su napravili binu i gledao sam fantastičnu predstavu u tišini uz cvrkut zrikavaca i tih nekih buba i stanovnika te šumice. Očito da je tu probitak za spavaće mjesto ili pijaće mjesto vrijednije od kulturnog događaja. Tu ne možemo ništa.

 

B.M.: Da li se promenilo pozorište, repertoari, publika?

 

M.N.: Za sebe mogu reći, ako bi me neko kudio da sam ostario pa se tako branim da sam star i da ih nerazumijem više, ali ako me neko posipa brašnom ili vodom ili ako hoda gol ispred mene sa svojim aparatima i ako imaju na sceni neke vulgarne odnose, ako hodaju po nekoj lokvi pa se onda guše u vodi ili dovedu životinju pa ugase svetlo pa upale par svijeća pa rade neke egzibicije radi egzibicija, ja to ne raumijem! Napadati na publiku to ne razumijem. Napadaj svojim znanjem, talentom, govornim aparatom, inteligencijom, mišlju pametnom sa dobrom literaturom, a ne uništavat dobru literaturu, jednog Čehova sa nekim egzibicijama. Na neki način što kaže Hamlet „ Razglavio se svijet“. To je odraz ovog ludila koje je svakodnevno i gdje se pojavljuju neke strašne scene koje gledamo stalno na televiziji tako i teatar. Ja sam pobornik jednog klasičnog teatara, a ovaj drugi neka postoji, apsolutno se slažem, a navijati samo je ovo vrijedno ono nije, to ne pristajem. Moraju znati da se moraju savladati osnovni koraci da bi se moglo briljantno plesati.

 

B.M.: Da li imate komentar na trajanje predstava, pogotovo onih dugih?

 

M.N.: Znate nas je razmazila televizija i film i vi me možete svaki put prekinut, otić u kuhinju, a ja neka i dalje tamo glumim. Taj napredak tehnike je unazadio teatar. Prije se moglo sjedit dosta dugo u teatru i ljudi su volili, čak su kritičari govorili da je prekratko da to nije dobro. Ima predstava kao jedna koju je režirao jedan kanadski reditelj koja je trajala 7 sati i mi smo željeli da još traje. To je ljubav, ona može trajati i kratko i dugo, ali samo mora imati jedan pravi ritam da publika može fino disati zajedno sa događajima na sceni. Onda ništa nije dugo. To treba pogodit, taj damar, tempo rečenice, ritam scene. Sve to treba napravit tako briljantno da to sve proleti i da je to neka priča ispričana u jednom zamahu, u jednoj gesti.

 

B.M.: Kako ste se vi postavljali prema tome kada ste režirali?

 

M.N.: Kad su došla ratna vremena i ludilo za koje sam mislio da nikad ne može nastati, da bih pobjego od toga morao sam si zadat neke teške zadatke da zaboravim to pa sam išao u najluđu stvar koja je moguća u glumi, a to je da glumiš glavnu ulogu i da režiraš. Ić na dvije pruge znači potrošak jedne ogromne energije i zato se rodio „ Let iznad kukavičijeg gnjezda“ i kasnije neke predstave. Kako je rat bio prema kraju, već sam išao bavit se samo mojim glumačkim poslom. Imam neke scenarije i želio bih raditi i snimati, nažalost teška su vremena. Teško je nabavit novac i vidim ove druge kolege koji se bore da bi složili film mislim da zalaze u svoj vlastiti džep i sebe osiromaše da bi snimili kakav takav film.

 

B.M.: U pozorištu je lakše?

 

M.N.: Sigurno da je lakše. Danas kad računate i da ne računate teatar zarađuje više nego film. Nas četiri, pet možemo složiti predstavu, pitat koliko je dvorana, zakupit je i ako smo napravili dobru predstavu možemo obilaziti gradove i dosta dobro živjeti, zapravo izvanredno živjeti za razliku od filma gdje se potroši 500, 600 hiljada eura, a to pogleda nekih 7, 8 , 9 hiljada ljudi i to je sve. Nikad se ne vrati taj novac. Onoliko koliko se uloži u kazališnu predstavu, a uvijek se računa da to bude sve malo skromnije, to se vrati uvijek više.

 

B.M.: Pomenuli ste u jednom trenutku kritiku. Da li ste obraćali pažnju na nju?

 

M.N.: Lagao bih kad bih reko da ne obraćam. Glumci obično kažu „ Ma ne čitam ja kritike“. Iako ne čitaš neko ti kaže i prema tome znaš. Naravno da vas negativna kritika pogodi i žao vam je iako oni nekad imaju pravo. Kad sam bio mladi glumac onda je bilo sijaset kritičara na prostoru bivše Jugoslavije koji kad ti napišu da ne valja ti si znao da sigurno ne valja, kad si dobio pozitivnu ti si bio siguran da je to dobro. To se manje više slagalo i sa mišljenjem publike. Danas kao da za taj posao kritičare ne mare, evo u Bosni ne znam koji su kazališni kritičari koji vole teatart i koji ga obilaze i pišu precizne i tačne kritike, ne znaju napisat pet razumnih rečenica o glumici, glumcu ili režiji. Neuki ljudi daju neke paušalne ocjene, a ne može se teatar paušalno ocijeniti. Postoji uvijek neki segment koji je dobar. Ljudi koji su se ranije bavili kritikom znali su odlučivat o ljudskim karijerama, ovi sad na žalost ne. Ima takvih predstava gdje ljudi odigraju, dobiju velike aplauze, a onda čitate te kritike i publika se zgraža nad njima.

 

B.M.: Kad sad pogledate preko ramena unazad svoju karijeru koja bi bila poruka mladim kolegama?

 

M.N.: Vazda govorim da trebaju puno, puno radit. Sad ih ima puno više nego što je nas bilo. Sa tim podjelama otvorio se daleko veći broj Akademija, na prostorima bivše Jugoslavije, to izađe svake godine na stotinu glumaca. U tako malom prostoru vrlo brzo će se dogodit da bude puno konobara glumaca i glumica jer neće biti prostora. Savjetujem da mnogo rade na sebi i da se bore jer i mi smo imali bitku. U moje vrijeme neki glumci su odustali na prvoj prepreci. Imao sam puno prepreka koje sam sam sebi postavljao, jer sam lud bio ali sam ih preskakao, morao sam u neko doba i promijenit mišljenje. Na koncu kad shvate da nisu oni jedini na svijetu, kad shvate da smo tako maleni ispod zvijezda, onda ta skromnost i poniznost i tolerancija i razum će nam puno pomoći da idemo napred!

Podelite ovu stranu:

Ostavite komentar

Slanje u toku...

Došlo je do greške pokušajte ponovo.

VAŠ KOMENTAR JE POSLAT.

Slični članci

© 2016-2017  Sva prava su zadržana od strane Basic magazina.